Četvrtak noć, 9.mart, tata i ja spavamo. S obzirom da smo se prejeli počele su mi stomačne tegobe oko 1h. Tata i ja smo mislili da je to od hrane jer je pre samo par sati doktor rekao da ti nećeš skoro izlaziti, a stomak je visoko i nije pukao vodenjak tako da ništa nije ukazivalo na početak porođaja. Međutim, u nekom momentu smo shvatili da je počeo porođaj i rešili da odemo u GAK Narodni Front, pa i ako se desi da je samo trovanje hranom a ne porođaj barem će mi dati neku infuziju da se smirim da tebe ne mučim naponima. Stigli smo oko 3h ujutru u bolnicu gde je konstatovano da je porođaj krenuo tako da sam ja otišla na pripreme u porođajnu salu, a tata je ostao da čeka da mu se javim kada sve bude gotovo. Taj momenat odvajanja mi je teško pao, volela bih da je i tata mogao da bude tu uz mene sa jedne strane, dok sa druge strane nisam želela da bude prisutan i da proživljava moje bolove. Ušla sam u porođajnu salu oko 3.30h. Nažalost, ili mogu reći sada iz ove perspektive, na sreću, zakasnila sam na epiduralnu anesteziju jer je porođaj već daleko odmakao, tako da smo ti i ja sarađivali bez anestezije. Osetila sam svaki tvoj napor da izađeš i pomagala ti svom snagom koliko sam mogla. Bolelo je. Verujem da je i tebe bolelo ali se ti toga nećeš sećati kad odrasteš.
Osim što smo bili kumovi na venčanju, dobili smo zadatak da krstimo tvog malog drugara, kumčeta koji se rodio u avgustu. Tako da smo 1. novembra u crkvi na Topčideru bili kumovi jednoj maloj bebi. Tada mi se već video stomak tako da se poznavalo da si i ti sa nama u stomačiću. To mi je bilo prvi put da nekoga krstim. Ceremonija je bila skromna ali prelepa. U jednom momentu na krštenju pomislih na tebe i kako ćeš izgledati kao i to kako će izgledati tvoje krštenje. Što bi neki rekli 'pukle mamu emocije zbog hormona'...

Коментари
Постави коментар